Dinastija Kotromanić

Bez zabune, Kulin ban nije dio Kotromanića, ali je jako bitna osoba Bosansko hercegovačke historije...

Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180 - 1204). Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.

U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljna nad cijelim slivom rijeke Bosne.

Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike. To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob, ali vjerska situacija u Bosni, s prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.

U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska s hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.

Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno je narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Kralj Bosne

Tvrtko I Kotromanić bio je bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.

Bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, te unuk Stjepana I Kotromanića i Jelisavete, kćerke sremskog kralja Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV (po njoj je Dragutin postao vladar njenih posjeda). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II Celjskog i nana Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva.

Tvrtko I postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića 1353. godine. Nakon smrti njegova oca 1354. uz njega je državne poslove vodila i majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić.

Uskoro je papa prouzrokovao spor između Tvrtka i Ludovika, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko morao ustupiti Ludoviku Hum, navodno kao miraz Elizabete. Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko, ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko se opet vraća u Bosnu na vlasti.

Kotromanići, vladarska dinastija u srednjovjekovnoj Bosni, koja je vladala približno od 1250. do 1463. Porijeklo joj nije razjašnjeno (postoje različite spekulacije o tome, prikaz kojih se može naći u djelima Orbinija i Mandića). Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I, bio je rođak i nasljednik bosanskoga bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II i Stjepan I, zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime. Banovali su zajedno približno do 1290. godine, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan. Oko 1302. potisnuo ga je Mladen I Bribirski (Šubić), koji je zavladao kao "ban bosanski". Pri kraju njegove vladavine bansku čast u Bosni preuzeo je sin Stjepana I, Stjepan II, najprije kao vazal Mladena II Bribirskoga, a zatim kao samostalan vladar (1322-1353).

Za njegove vladavine Bosna se znatno teritorijalno proširila. Njegova kćer, Elizabeta Kotromanić, udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I Anžuvinca. Stjepana II naslijedio je sin njegovog brata, Tvrtko I (ban 1353-1377; kralj 1377-1391), najistaknutiji vladar dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) u Bosni birao je vladare isključivo iz roda Kotromanića. Za Tvrtkovog nasljednika Dabiše, Stjepana (1391-1395) ojačala je moć bosanskih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radinovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395-1398), na bosansko prijestolje su došli Stjepan Ostoja (1398-1404, 1409-1418), Tvrtko II (1404-1409, 1421-1443), Stjepan Ostojić (1418-1421) te Stjepan Tomaš (1443 -1461).

Dinastija Kotromanića nestala je s osmanskim osvojenjem srednjovjekovne Bosne 1463, pogubljenjem posljednjega kralja Stjepana Tomaševića (1461-1463) te smrću njegovog strica Radivoja Ostojića. Tokom cijele vladavine Kotromanići su bili, tješnje ili slabije, vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima. Glavni posjedi nalazili su im se u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Brakom Stjepana Ostoje i Jelene Nelipčić, udovice Hrvoja Vukčića Hrvatinića, stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja bosanska kralja.